Saturn i melankolija

Prevela Marina Kralik-Uremović

Erwin Panofsky (1892., Hanover 1968., Princeton, New Jersey)

Rođen u obitelji bogatih njemačkih Židova, sin Arnolda Panofskoga i Cecilije rođ. Solling, čije bogatstvo je potjecalo iz šleskih rudnika, Erwin Panofsky odrastao je u Berlinu gdje je 1910. g. maturirao na Joachimstaische Gymnasium. Studirao je filozofiju, filologiju i povijest umjetnosti u Berlinu i Münchenu, a disertaciju na temu Dürerove teorije umjetnosti (Dürer Kunsttheorie: vornehmlich in ihrem Verhaltnis zur Kunsttheorie der Italiener) obranio je 1914. u Freiburgu kod Wilhelma Vögea, profesora čiji je središnji znanstveni interes bio skulptura i arhitektura gotičkih katedrala u Chartresu, Amiensu i Reimsu.

U Prvom svjetskom ratu Panofsky je bio oslobođen vojne službe zbog nezgode koju je imao na jahanju, te je ratno doba proveo u Berlinu pohađajući seminare iz srednjovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti kod profesora Adolpha Goldschmidta, jednoga među rijetkim predavačima koji su težište svog rada stavili na romaniku i rano srednjovjekovlje za razliku od tada akademski vrlo popularne talijanske renesanse.

Godine 1920. Panofsky je habilitirao na novoosnovanom Sveučilištu u Hamburgu, radom o Michelangelu koji je danas izgubljen. Hamburško sveučilište osnovano je 1919., a poticaj i potporu osnivanju dao je između ostalih i Abraham Moritz Warburg (Aby Warburg), koji je još 1909. preselio u Hamburg svoju neprocjenjivu knjižnicu i želio je da ona bude referentna točka za daljnja kulturno-znanstvena istraživanja. Warburg i Panofsky dobro su se poznavali još otprije, i Panofsky je aktivno sudjelovao u sređivanju i uporabi knjižnice kao i u privatnim predavanjima koja su se tamo povremeno održavala.

U krugu koji se okupio oko Kulturwissenschaftliche Bibliothek Warburg nalazila su se mnoga poslije vrlo istaknuta imena filozofije, povijesti i povijesti umjetnosti, među njima i Ernst Cassirer koji je postao prvim redovnim profesorom na katedri za filozofiju, a 1928. i rektorom hamburškog Sveučilišta. Panofsky je 1921. g. bio imenovan za predavača (”Privatdozent”) na istom sveučilištu, a 1927. postao je prvim redovnim profesorom na novoj katedri za povijest umjetnosti. Već 1923. Panofsky je, zajedno s Fritzom Saxlom, Warburgovim prijateljem i asistentom, objavio monografiju o Dürerovu bakrorezu Melencolia I, koja je činila polazište i okosnicu za mnogo kasnije dovršeno zajedničko djelo ”Saturn i melankolija”. Sljedeće, 1924. godine izašlo mu je djelo “Idea”: Ein Beitrag zur Begriffsgeschichte der älteren Kunstheorie, a 1927. godine, radom Perspektive als Symbolische Form, bili su manje-više postavljeni temelji njegovih kapitalnih ”Ikonoloških studija’‘ iz 1939. godine, dovršenih tada već na Princetonu

U travnju 1933., dolaskom Hitlera na vlast, proglašeni su bili zakoni o ”restauraciji” civilnih javnih službi koji su, uz vrlo ograničene iznimke, propisivali ”povlačenje” nearijevskih javnih službenika, što je značilo službenika židovskog podrijetla. Taj zakon rezultirao je trenutačnim otpuštanjem ili prisilnim umirovljenjem, te najčešće emigracijom, otprilike trećine profesora samo na višim i visokim školama Reicha. Warburg knjižnica bila je u prosincu te iste godine preseljena u London, u organizaciji Fritza Saxla, Gertrude Bing i Edgara Winda. Cassirer je prešao na Oxford, potom u Götingen, te najzad u SAD, Goldschmidt je emigrirao u Švicarsku, P.O. Kristeller u Italiju, a Panofsky, koji je kao gost-predavač još od 1931.-32. bio držao predavanja na New York University, za stalno je 1934. emigrirao u SAD.

Od 1935. Panofsky je paralelno radio kao gost-predavač na NYU i kao profesor na Institutu za napredne studije na Princetonu, gdje je ostao do kraja života te pripremio i objavio još niz radova s područja srednjovjekovne i renesansne umjetnosti, pa čak i iz teorije filma. S dolaskom u Ameriku njegova se metodologija ponešto promijenila, odnosno, prema vlastitim riječima, ”došao je do zaključka da su metodološki problemi s kojima se nekad bio hvatao u koštac sada bili uspješno razriješeni”.

Njegov osobni šarm, duhovitost i osjećaj za timski rad činili su ga omiljenim među studentima te su vrlo brzo privukli na Institut mnoge povjesničare umjetnosti koji su željeli s njime surađivati, primjerice Jan Bialostocki, Louis Grodecki, Jan van Gelder i Léon Delaissé. Među Panofskyjevim studentima nalaze se mnoga danas poznata imena, primjerice Hugo Buchthal, Edgar Breitenbach i Ingeborg Fraenckel Auerbach, pa nije pretjerano reći da je on utemeljitelj američke ikonologijske škole, na filozofskim i konceptualnim zasadama Ernesta Casirrera i Abyja Warburga.

Raymund Klibansky (1905., Pariz – 2005., Montreal)

Sin imućnog židovsko-njemačkoga trgovca litvanskoga podrijetla Hermanna Klibanskoga i Rose Scheidt iz Kitzingena, rođen je u Parizu , gdje je njegov otac radio kao predstavnik vinarskog poduzeća. Po izbijanju Prvoga svjetskoga rata, obitelj se preselila u Frankfurt na Majni, bliže majčinoj bankarskoj i poduzetničkoj porodice. Raymund je pohađao čuvenu Odenwald školu u Eppenheimu, poznatu po progresivnim pedagoškim metodama, te Goethe gimnaziju.

Na sveučilištu u Heidelbergu upisao je 1922/23. godine filozofiju, klasičnu filologiju i arheologiju, gdje je uz profesore, primjerice, filozofe Rickerta i Jaspersa, te pjesnika Friedricha Gundolfa, od ključne važnosti za Klibanskoga bio filolog Ernst Hoffmann koji ga je uveo u platoničke studije. U Heidelbergu se mladi Klibansky spočetka kretao u krugu udovice Maxa Webera, a 1925. je, uz Jaspersovu preporuku, pohađao u Kielu i Berlinu seminare Ferdinanda Tonniesa i Ulricha von Wilamowitza – Moellendorfa, gdje je sklopio poznanstvo s Cassirerovim starijim sinom. Vrlo nadaren klasični filolog, Klibansky se ubrzo uključio u elitni intelektualni kružok okupljen oko knjižnice Abyja Warburga u Hamburgu. Već 1926. godine, Klibansky je bio uključen u projekt u čast Warburgova 60.-og rođendana, Cassirerovo djelo Individuum und Kosmos in der Philosophie der Renaissance, za koje je uredio prilog na latinskome jeziku, Liber de sapiente Carolus Bovillus, iz 1509. g. –  prema Cassirerovim riječima,”neobičnog autora”, koji je poslije značajno utjecao i na Descartesa.

Godine 1927. Hoffman je u ime hajdelberške Akademije znanosti sklopio ugovor s izdavačem Felixom Meinerom iz Leipziga, oko kritičkog izdanja cjelokupnih djela Nikole Kuzanskoga. Klibansky je surađivao na tom projektu te je, pripremajući rukopise iz kardinalove biblioteke, pronašao latinski prijevod jednoga među najznačajnijim tekstovima kasne antike, Proklove komentare na Platonova ”Parmenida”, iz 13 st., s bilješkama kardinala Kuzanskoga na marginama. U bilješkama je, između ostaloga, bio spominjan čuveni židovski filozof Maimonid te njemački mistik Meister Eckhart, čiji radovi su se također nalazili u Kuzančevoj ostavštini. Uz to, u spisima Meistera Eckharta, a osobito u njegovim pariškima Questiones u kojima se Eckhart suprotstavio učenjima sv. Tome Akvinskoga, uočljiv je bio utjecaj židovskog filozofa iz 11 st, Ben Gabirola, u skolastici poznatoga pod imenom Avicebron. Na osnovu tih poveznica, Klibansky je postavio tezu o Meisteru Eckhardtu kao filozofskom preteči Nikole Kuzanskoga, te je 1929. obranio kod Hoffmanna disertaciju s temom o prenošenju kasnoantičkoga neoplatonizma u kršćansku misao srednjega vijeka, uključivši tu i židovske i arapske mislioce. Ti studiji, kao i stalna suradnja s Panofskim i Saxlom u Hamburgu, bili su ujedno i temelj za njegov ključan doprinos u knjizi ”Saturn i melankolija”, objavljenoj tek 1964., gotovo 30 godina iza njezina začeća.

Prvi svesci akademskog izdanja ”Cusanus Studien” pojavili su se 1929/30. godine, između ostaloga i s komentarima i blibliografskim bilješkama Klibanskoga na tekst propovijedi ”Dies sanctificatus vom Jahre 1439”. Sljedeće, 1931. godine Klibansky je habilitirao kod Hoffmana radom na temu filozofije i povijesti, a 1932. u istome je nizu bilo objavljeno i kapitalno kritičko izdanje ”De docta ignorantia”[1]. Usporedo sa studiranjem Kuzanskoga teklo je, dakako, i proučavanje Meistera Eckharta, čija mistika je i inače pobuđivala velik interes i brojne studije u Njemačkoj toga doba, pa čak i određena svojatanja u smislu Eckhartova izvornoga ”germanskoga misticizma”. Možda kao kontrapunkt tome, dominikanski je Institut Sanctae Sabine u Rimu inicirao, pod vodstvom Antoinea Dondainea, rad na kritičkom izdanju originalnih tekstova te prijevoda s komentarima latinskih djela Meistera Eckharta. Već 1934. godine, bili su objavljeni prvi svesci toga niza[2], za koje je Klibansky priredio dva Eckhartova traktata, Super oratione dominica i Quaestiones parisienses, s kratkim bilješkama uz tekst i referencama na pojedina patristička izlaganja, a koji su se nedugo zatim našli i u nizozemskom (1935.) te u engleskom (1936.) izdanju.

U međuvremenu, u siječnju 1933., počele su nacističke čistke na njemačkim sveučilištima. U travnju je stupio na snagu ”Gesetz zur Wiederherstellung des Berufsbeamtentums”, zakon o preustrojavanju javnih službi. U svibnju, pripadnici nacističkog studentskog saveza organizirali su u Heidelbergu spaljivanje knjiga, a u lipnju 1933. je Martin Heidegger održao na hajdelberškom sveučilištu govor u podršku nacionalsocijalizmu i Hitleru. Klibansky će se, šezdesetak godina kasnije u iscrpnom autobiografskom intervjuu s gorčinom prisjetiti Heidegerova istupa[3]. Smatrajući nedostojnim i ponižavajućim ispunjavati obrasce u kojima se moralo navesti vjersku pripadnost predaka do trećega koljena, Klibansky je odlučio napustiti fakultet i Njemačku i otići u egzil. Njemu se pripisuje i odlučan poticaj za preseljenje Warburg knjižnice iz Hamburga za London te iste godine, pismom u kojemu je uvjerio Maxa Warburga, brata pokojnoga Aby Warburga i vodećega hamburškoga bankara, upravitelja Warburgove ostavštine, u neodložnost i hitnost te selidbe.

Po dolasku u Veliku Britaniju, u kolovozu 1933., pošto je uspio poslati svoje knjige i spise diplomatskom pošiljkom za London, te nakon što je zbrinuo na sigurno majku, oca i sestru u Nizozemsku, Klibansky je u vrlo kratkom roku usavršio engleski jezik i filozofsku terminologiju, proučavajući djela Locka, Hobbesa i Humea. Dvadesetak godina kasnije, skupa s Ernestom C. Mossnerom, uredit će i objaviti New Letters of David Hume (Oxford, 1954.), a potom i Lockeovu Epistola de tolerantia (1968), usporedan latinski i engleski tekst u prijevodu, te s uvodom i bilješkama J. W. Gougha, za koji je Klibansky napisao predgovor preveden poslije na mnoge svjetske jezike.

Uz podršku nekih utjecajnih znanstvenika, primjerice Étiennea Gilsona koji ga je u pismu Akademskom vijeću opisao kao ” jednoga među četiri ili pet najvećih svjetskih autoriteta za srednovjekovnu filozofiju”, Klibansky je dobio mjesto predavača na King’s College-u u Londonu, zatim 1936. na Oriel College-u na Oxfordu, te na Sveučilištu u Liverpoolu. Skupa s H. J. Patonom uredio je i 1938.objavio zbirku Philosophy and History: Essays Presented to Ernst Cassirer, u povodu Casirrerova 60.-og rođendana. Te godine Klibansky je dobio i britansko državljanstvo, nakon gotovo pet godina boravka u egzilu. Slijedio je 1939. rad The Continuity of the Platonic Tradition During the Middle Ages , u izdanju Warburg Instituta s kojim je Klibansky ostao tijesno povezan i na kojemu je redovno držao predavanja od osnutka. To je zapravo trebao biti uvodni svezak za dugoročno planiran projekt ”Corpus Platonicum Medii Aevi”, namišljen da obuhvati platoničke komentare, tekstove i izvatke, u latinskoj, arapskoj, sirijskoj i hebrejskoj tradiciji. Svjetlost dana ugledala su, i to djelomice, tek dva započeta niza, Platus latinus i Platus arabus: godine 1940. izašli su prvi svesci, a kao treći među njima i Moerbekeov latinski prijevod Proklova komentara na ”Parmenida”, odnosno dotad neobjavljen posljednji dio toga teksta što ga je Klibansky bio pronašao u biblioteci Kuzanskoga. S Richardom Huntom započeo je, pak, tih godina i poznati warburški niz Medieval and Renaissance Studies.

Ulaskom Velike Britanije u rat, Klibansky se, poput mnogih intelektualaca, primjerice E. Gombricha, uključio u britansku obavještajnu službu i postao članom ”Political Warfare Executive”. Klibanskijev ured nalazio se u blizini Bletchley Parka, gdje je bila smještena i glavna britanska baza za dešifriranje, središte super-tajne operacije ”Enigma”. Nakon britanske pobjede kod El Alameina 1942. i odluke o invaziji na Italiju, Klibansky je imao zadaću sintetizirati obavještajne podatke o Italiji i napraviti priručnike za svaku od 18 talijanskih regija zasebno.[4] Poslije je kolala i anegdota, da su vojnici Klibanskoga pitali kakvo će biti vrijeme u doba žetve u Toscani, a on bi za odgovor posegnuo za Vergilijem…

U tijeku 1944. godine i sam se Klibansky pridružio britanskim postrojbama u napredovanju kroz Italiju,[5].da bi 1945. u mjesecima prije i poslije pobjede nad nacizmom, bio raspoređen u Njemačku gdje je, kako se priča, osobno uvjerio Arthura ”Bombera” Harrisa, maršala RAF-a i glavnoga organizatora tepih-bombardiranja Dresdena i drugih njemačkih gradova, da poštedi Kues u kojemu se nalazila kompletna ostavština kardinala Nikole Kuzanskoga. Klibansky je također aktivno sudjelovao u procesu denacifikacije, određujući razinu kolaboracije s nacističkim režimom za pojedine djelove populacije i za pojedine profesije.[6]

Neposredno po povratku u Britaniju uredio je i pripremio, u prijevodu svoje rođakinje Frances Lobb te u suradnji s poznatim publicistom Cecilom Sprrigeom, Mussolinijevu knjižicu ”Il tempo del bastione e della carota”, koja je bila izašla u kolovozu1944. u Milanu kao dodatak uz Corriere della Sera i u kojoj Mussolini opširno govori o svojih sto dana zarobljeništva i padu fašističke vlade u Italiji. Knjiga je u Britaniji bila objavljena 1949., pod naslovom Benito Mussolini: Memoirs 1942-43, s brojnim dodatnim tekstovima i dokumentima u prilogu.

Preuzevši 1946. mjesto profesora na odsjeku za filozofiju Sveučilišta McGill u Montrealu, gdje je ostao osobito zapamćen po predavanjima s područja britanskoga empirizma i Wittgensteinove logike, Klibansky je imao zadaću ponovno uspostaviti Institut International de Philosophie, krovnu svjetsku filozofsku organizaciju osnovanu u Parizu 1937. na konferenciji o Descartesu, a obnovljenu 1953. u krilu francuske École normal Supérieure. Jedan od ciljeva Instituta bio je i održavati veze s filozofima na Zapadu i na Istoku, u uvjetima željezne zavjese i hladnoga rata. Osim višejezičnih izdanja Lockeova ”Pisma o toleranciji”, koje je bilo prvo u nizu Philosophie et communauté mondiale, Institut je 1958./59. objavio četverosveščani doksografski komplet La Philosophie au milieu du vingtième siècle / Philosophy in the Mid-Century, u izdanju La Nuova Italia Editrice iz Firence, obnovljeno i dopunjeno 1968. pod naslovom La Philosophie contemporaine / Contemporary Philosophy, pod uredničkim vodstvom Klibanskoga. Sljedeće značajno izdanje od 1954. nadalje bilo je Bibliographie internationale de la philosophie, bibliografski godišnjaci čije izdavanje je bilo započeto još 1937. i nastavljeno je do danas, a zanimljivo je spomenuti da je u uređivačkom odboru jedno vrijeme uz Klibanskoga bio i Gajo Petrović, član Instituta od 1973. godine.

Klibanskyjev nevjerojatan radni elan potrajao je do u visoku životnu dob, te je tako 1993. godine bio objavljen, pod pokroviteljstvom UNESCO-a, njegov rad La philosophie en Europe (zajedno s Davidom F. Pearsom), s novim naglaskom na filozofiji znanosti i filozofijama Azije i Istočne Europe. Jednako trajnom, štoviše, ostala je i njegova privrženost platoničkoj tradiciji, a zadnji rad s toga područja bio je Die handschriften der philosophischen werke des Apuleius : ein beitrag zur uberlieferungsgeschichte (zajedno s Frankom Regenom), objavljen također 1993. godine.

Najzad, iste godine kada je i preminuo, samo dva mjeseca prije nego što je napunio 100 godina života, izašlo je i njegovo posljednje dokumentacijsko i bibliografsko djelo, Idées sans frontières. Histoire et structure de l’Institut international de philosophie, u  suradnji sa suprugom, profesoricom prava Ethel Groffier,

Blagog govora i kretnji, no zato ništa manje energičnih i konciznih misli, ovaj veliki pragmatičar ostao je u Montrealu, u svojoj drugoj domovini, zapamćen kako s uvijek svježim zanimanjem i duhom znalački prebire po antikvarijatima i knjižarama u potrazi za rijetkim rukopisima ili edicijama. Čuven još po svojoj nenadmašnoj zbirci leptir-kravata, te posebnom ”šlifu” klasičnog europskog i britanskog intelektualca, Klibansky je mudro poticao i ohrabrivao rad na filozofskoj tradiciji u novih generacija, te je i time ostavio snažan pečat na ideje i pravce u svjetskoj filozofiji druge polovine dvadesetoga stoljeća.


[1] E. Hoffmann-R. Klibansky, De docta ignorantia, Opera omnia, Jussu et auctoritate Academiae litterarum Heidelbergensii ad codicum fidem edita, vol. i, Lipsiae, 1932.

[2] Magistri Eckardi Opera Latina. Auspiciis Instituti Sanctae Sabinae ad codicum fidem edita. Lipsiae, Meiner, 1934sqq. Fasc. I: Super oratione dominica, ed. Raymundus Klibansky, Lipsiae 1934., Fasc. III: Questiones Parisienses. Edidit Antonius Dondaine. Commentariolum de Eckardi magisterio adiunxit Raymundus Klibansky. Lipsiae 1936. XXXV et 57.

[3] V. ”Raymond Klibansky im Gespräch mit Michael Buselmeier, 15. Mai 1994, iz: [Michael Buselmeier], Erlebte Geschichte erzählt 1994-1997. Izd.. Stadt Heidelberg, Heidelberg, 2000. .Kao vrhunac ”prostitucije” Klibansky je istaknuo Heideggerovu rečenicu iz toga govora, “Der Wille des Führers verkörpert das Sein.”

[4] Priopćenje u povodu smrti profesora Raymonda Klibanskoga,  sa sjednice Senata Sveučilišta McGill, koje je izložio v.s. dekan  John Galaty, jednoglasno prihvaćeno od Senata. 19. listopada 2005, u 2:30 p.m., Robert Vogel Council Room (Room 232), Leacock Building.

[5] O savezničkom napredovanju po Italiji ,v. Christopher Seton-Watson, Letters and Diaries of an Artilleryman 1939-1945 (1993). C. Seton Watson , mlađi sin R.T. Seton Watsona, bio je komandant 2. regimente Kraljevske konjičke (mehanizirane) artiljerije, a nakon rata dugogodišnji dekan Oriel Collegea u Oxfordu.

[6] : Pozzo, Riccardo, The Review of Metaphysics , 1. ožujka 2006

Fritz Saxl (1890., Beč – 1948., Dulwich, Ujedinjeno Kraljevstvo)

Đak ” bečke škole” u najboljem smislu te riječi, Frizt Saxl rođen je u obitelji vrlo uglednog carskog i kraljevskog državnog odvjetnika Ignaza i Wilhelmine rođ. Falk (Saxl). Iako su potjecali iz stare loze pobožnoga židovstva, Saxlov otac nije bio praktični judaistički vjernik i podizao je svoju djecu u sekularnome duhu kulturološkoga židovstva. Nakon mature u Kraljevskoj Maximilianovoj gimnaziji, Saxl je studirao arheologiju i povijest umjetnosti na bečkom Institutu za povijesna istraživanja, gdje je slušao predavanja pojedinih među najučenijim profesorima toga vremena, primjerice Maxa Dvořaka i Juliusa von Schlossera, a na studijskoj godini u Berlinu 1909.-10. i profesora Heinricha Wölfflina. Prilikom boravka u Berlinu susreo se prvi puta s Abyjem Warburgom (1866.-1929.), privatnim istraživačem i povjesničarem umjetnosti koji je upravo tih godina preselio u Hamburg svoju neprocjenjivu biblioteku, a uz koju će poslije biti nerazdruživo povezan i cjeloživotni rad Fritza Saxla.

Doktorsku disertaciju Saxl je obranio u dobi od 22 godine, kod Dvořaka na temu Rembrandtova slikarstva. Sljedeće 1912/13. godine Saxl je posjećivao Rim, proučavajući srednjovjekovne tekstove o astrologiji i mitologiji. U to se vrijeme u Rimu održavao deseti međunarodni kongres o povijesti umjetnosti, na kojemu je Aby Warburg održao zapaženo nastupno predavanje pod naslovom “Arte italiana e astrologia internazionale nel Palazzo Schifanoia a Ferrara”, s tezom o transmisiji grčke mitologije u srednjovjekovnu astrologiju putem ”jezika” likovnih djela, a u smislu da je riječ o ekspresiji ljudskih duhovnih snaga u njihovoj povijesnoj mjeni (”das Nachleben der Antike”).

1913. Saxl se vjenčao s Elizom Bienenfeld i dobio posao knjižničara u biblioteci Warburg u Hamburgu. Njegovo prijašnje zanimanje za srednjovjekovlje i astrološke manuskripte dobilo je ovdje, u izravnom dodiru s tisućama originalnih rukopisa, mapa i artefakata koje je Warburg sakupljao već gotovo tri desetljeća, posve novu dimenziju. Nov pristup tumačenju umjetničkih djela koji je uveo Warburg zasnivao se na filološkim i vizualnim sličnostima između vremenski i geografski međusobno udaljenih izvornih djela, pri čemu se smisao i značenje induciralo po načelu metonimije, za razliku od starijeg pristupa koji je značenje elemenata deducirao iz unaprijed poznatoga smisla. Usvajajući metodologiju svojega mentora, Saxl je zadivljujućom marljivošću i sustavnošću počeo sredivati fond knjižnice, te je već za godinu dana pripremio prvi svezak kataloga ilustriranih astroloških i mitoloških rukopisa latinskoga srednovjekovlja objavljen 1915. godine.[1] Po izbijanju Prvoga svjetskoga rata Saxl je bio mobiliziran i služio je u austrougarskoj vojsci u činu natporučnika na talijanskome frontu, a potom 1918.-1919. kao vojni nastavnik.

Kada se 1919. godine Saxl vratio u Hamburg, Aby Warburg bio je radi nervnoga rastrojstva hospitaliziran na neodređeno vrijeme u sanatorij za mentalne bolesnike u Švicarskoj. Tada već postariji Franz Boll, jedan od najvećih akademskih autoriteta za povijest astrologije, na koga se Warburg najviše oslanjao u svom radu na manuskriptima, posjećivao je redovito zajedno sa Saxlom oboljelog prijatelja i znanstvenika. Na Saxla je pala dužnost svakodnevnog vođenja bibliotečne fondacije, koju je on slijedećih godina, u skladu s Warburgovom željom, imao preobraziti iz privatne knjižnice u ustanovu koja bi bila otvorena znanstvenicima i istraživačima, te usklađena s novoosnovanim Sveučilištem u Hamburgu. Tih je godina Saxl pokrenuo periodik Vorträge der Bibliothek Warburg u kojemu su izlazili članci povezani s istraživanjima bibliotečne građe, koja je do 1920. godine obuhvaćala oko 20.000 svezaka.

1922. Saxl je habilitirao na Hamburškom sveučilištu gdje je te iste i sljedeće godine radio kao izvanredni profesor (Privatdozent). Uz već spomenutu studiju o Düreru koju je objavio zajedno s Panofskyim (1923.), Saxl je tih godina razvio jedinstven terapijski postupak kako bi pomogao oporavku dezintegrirane psihe Abyja Warburga. Riječ je bila o crnim platnima napetima poput slikarskoga platna na blind-rame, koja su služila kao neka vrsta ”ekrana”, na kojima je Warburg slagao-montirao tematske kompozicije sastavljene od ilustracija, fotografija, snimaka umjetničkih djela, kopija iluminacija i sl., koje su potjecale iz najrazličitijih strana i razdoblja. Bit ovoga postupka bila je u traženju, nazovimo tako, ”korijenskih” likovnih ”morfema” koji u ”kombinacijama” daju nov, osobno psihološki, smisao neke cjeline. Ta terapija bila je toliko uspješna da je Warburg uskoro na klinici počeo držati predavanja o pojedinim tematima, a 1924. godine bio je otpušten iz sanatorija i vratio se u Hamburg da bi ponovno preuzeo vođenje biblioteke. Taj projekt koji je posve zaokupio Warburgovu pozornost sve do njegove smrti 1929. godine, kao mnemotehnički način organiziranja raznorodne građe prema konfiguracijama ljudske psihe koje se na taj način zapravo tek otkrivaju, bio je nazvan Atlas Mnemosyne, te je trebao predstavljati modernu pounutrašnjenu verziju srednjovjekovnih enciklopedijskih atlasa sa svekolikim znanjem o tadašnjem svijetu[2].

U tom razdoblju Saxl je objavio drugi tom Kataloga astroloških rukopisa (1927.), te je mnogo putovao po Europi (Rim, London, Beč, Heidelberg i dr.), o čemu svjedoči bogata korespondencija između njega i Warburga, od preko trideset i pet tisuća jedinica, objavljena posljednjih godina[3]. Broj naslova u vlasništvu Biblioteke popeo se do 1929. na impozantnih 65 000 svezaka, vjerojatno najvećim dijelom zahvaljujući izdašnoj financijskoj podršci Warburgove braće, bankara i financijera u New Yorku i Hamburgu. Po smrti Abyja Warburga, Saxl ga je naslijedio na mjestu ravnatelja Biblioteke. Nakon više članaka o figuralnim prikazima planeta i nebeskih konstelacija te o njihovim povijesnim putovima i mjenama sa Istoka na Zapad, Saxl je objavio djelo Mithras, typengeschichtliche Untersuchungen (Berlin, 1931.), u kojemu tumači svoje teze na primjeru manuskripta arapskoga kozmografa i putopisca Zakarije al-Qazwīnīja iz 13 st., ‘Ajā’ib al-makhlūqāt wa-gharā’ib al-mawjūdāt (u slobodnom prijevodu, ”Sva čuda svijeta, ona stvorena i ona kasnije nastala”), i u kojemu se uz ostalo nalaze i ”magični planetni kvadrati” poput onoga na Dürerovu bakrorezu. Zapaženo je još ostalo njegovo tumačenje ”astrološkog” svoda u dvorani Galatea u Vili Farnese u Rimu, gdje je iz crteža i položaja planeta i figura konstelacija vrlo točno izračunao ”natalnu kartu” i datum rođenja vlasnika i naručitelja slika iz 1505. godine A. Chigija, zvanoga Veličanstveni, najbogatijega čovjeka tadašnje Europe.

Warburg biblioteka podijelila je 1933. sudbinu mnogih židovskih i lijevo orijentiranih profesora i intelektualaca koji su njoj našli inspirativno mjesto okupljanja i znanstvene djelatnosti. Uz već spomenute F. Bolla (u. 1924.) i E. Cassirera, tu su redovito ili povremeno dolazili Ernst Robert Curtius, Georg Witkowski, Adolph von Harnack, Thomas Mann, Kenneth Clark, Albert Schweitzer, Albert Einstein, te od mlađih, koji su se poslije pridružili Institutu Warburg u Londonu, Hugo Buchthal, Edgar Wind i Ernst Gombrich te mnogi drugi.

Priča o preseljenju Warburg knjižnice parobrodom iz Hamburga za London zavrijedila bi poseban prikaz, recimo samo da je Saxl potpisao ugovor o ”posudbi” knjižnice Courtauld Institutu u Londonu, s glavnim sponzorom Instituta Samuelom Courtauldom te s Arthurom Hamiltonom Leejem, viskontom od Farehama, i predsjednikom Courtauld Institute of Art. Pet godina poslije biblioteka je morala iseliti iz podrumskoga prostora gdje je prvotno bila smještena, a 1940. evakuirana je zbog ratnih operacija u Denham. Tek 1944. godine postala je dijelom Londonskoga sveučilišta i bila preimenovana u Warburg Institut.

Fritz Saxl bio je ona ključna osoba koja se, tijekom cijelog nesigurnog ratnoga desetljeća i nakon njega, pobrinula da taj dragocjeni fond dobije mjesto i ulogu koja mu pripada. Grandiozan projekt Abyja Warburga dobio je tako svoj ”Nachleben” čiji se pravi značaj počinje otkrivati tek posljednjih nekoliko godina.

Zagreb, 25. travnja 2009.                                                                     Marina Kralik


[1] Verzeichnis astrologischer und mythologischer illustrierter Handschriften des lateinischen Mittelalters. vol. 1, Heidelberg: C. Winter, 1915., vol. 2, Heidelberg: C. Winter, 1927.; [svesci 3 i 4 objavljeni su na engleskome jeziku:] Meier, Hans; Bober, Harry, i McGurk, Patrick: Catalogue of Astrological and Mythological Illuminated Manuscripts of the Latin Middle Ages, vol. 3 and vol. 4, London: Warburg Institute, 1953.-6.

[2] Edition des Bilderatlas „Mnemosyne” (Gesammelte Schriften II.1, Akademie Verlag, Berlin 2000.).

[3] McEwan, Dorothea, ur.: Ausreiten der Ecken: die Aby Warburg – Fritz Saxl Korrespondenz, 1910 bis 1919. Hamburg: Dölling und Galitz, 1998; “Wanderstrassen der Kultur”: Die Aby Warburg-Fritz Saxl Korrespondenz 1920 bis 1929, Munich: Dolling und Galitz, 2004.g.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s




%d bloggers like this: