MJESEČARENJA Arthura Koestlera

Iz predgovora

U indeksu knjige Arnolda Toynbeeja, “A study of History”, koja ima 600 stranica u skraćenoj verziji, imena Kopernika, Galilea, Descartesa i Newtona ne pojavljuju se. Taj jedan primjer među mnogima bit će dostatan da pokaže jaz koji i danas razdvaja humanističke znanosti od filozofije prirode. Taj zastarjeli izraz upotrebljavam zato što pojam “znanost”, koji je u novije vrijeme zamijenio pojam “prirodne filozofije”, danas ne nosi iste bogate i univerzalne asocijacije koje su krasile prirodnu filozofiju XVII. stoljeća; u danima kada je Kepler pisao svoju ”Harmoniju svijeta”, a Galileo svog ”Zvjezdanog glasnika”.
Ta mutacija europskoga uma u XVII. stoljeću tek je zadnji primjer utjecaja “znanostî” na “humanističke znanosti” – toga kako istraživanja o naravi Prirode utječu na istraživanja o naravi čovjeka.

Drugi rezultat te rascjepkanosti bio je da postoje povijesti znanosti koje čovjeku tumače prvu pojavu mehaničkoga sata i zakona inercije, objašnjavajući mu astronomiju koja čovjeka uči o precesiji ekvinocija na način kako je to obznanio Hiparh iz Aleksandrije, no koliko je meni poznato, iznenađuje da ne postoji nijedna moderna povijest kozmologije ili opći pregled promjena u čovjekovom viđenju svemira s kojim smo okruženi.
To objašnjava što je cilj ove knjige, a također i što će se u njoj pokušati izbjeći. Ona nije povijest astronomije, iako će unutra ući i astronomija kada bude potrebno izoštriti određeno viđenje; te iako je namijenjena običnom čitatelju, ona nije “popularno-znanstvena knjiga” nego je osobno i spekulativno izlaganje o jednoj kontroveznoj temi.

Započinje s Babiloncima, a završava s Newtonom, zato što u biti mi i danas živimo u jednom newtonovskom univerzumu. Einsteinova kozmologija je još u fluidnom stanju i prerano je utvrditi njezin utjecaj na kulturu. Da bih tu golemu temu zadržao u preglednim granicama pokušao sam dati tek grubi prikaz. U nekim je dijelovima on samo skica, u drugima nešto podrobniji, zato što sam se u izboru i naglascima vodio svojim interesom za određena specifična pitanja koja su lajtmotivi ove knjige i koja ću sada ovdje izložiti.

Prvo, postoji jedna dvostruka nit koja započinje nerazdvojnim jedinstvom mistika i učenjaka u pitagorejskom bratstvu, i ta nit se razdvaja u dvije koje se onda ponovno spajaju, čas zavezane u čvorove, čas krećući se paralelnim smjerovima da bi danas završile u uglađenoj umrtvljenosti “razdijeljene kuće razuma i vjere”, kada su se simboli stvrdnuli u dogme a zajednički se izvor nadahnuća izgubio s obzora. Proučavanje evolucije svijesti o prošlosti kozmosa pomoglo bi da se vidi je li neki novi početak puta moguće zamisliti i na kojoj ruti.

Drugo, dugo vremena bavio sam se psihološkim procesom otkrića kao najsažetijom manifestacijom ljudskih sposobnosti – a tako i obratnim procesom, koji čovjeka čini slijepim prema istinama koje jednom kada ih promatrač uoči postaju tako nevjerojatno očitima. No, taj zamračujući zastor djeluje ne samo u mislima neobrazovane i praznovjerne mase, kako ih je nazivao Galileo, nego je još upadljiviji kod samog Galilea i mnogih drugih genija poput Aristotela, Ptolemeja i Keplera. Čini se kao da, dok je jedan dio njihova duha žudio za više svjetlosti, drugi dio je prizivao više tame. Povijest znanosti je donekle novopridošlica na sceni, i biografi njezinih Cromwela i Napoleona se zasad slabo bave psihologijom: njihovi heroji uglavnom su prikazani kao misleći strojevi na strogim mramornim pijedestalima, na način već posve zastario u nekim jedrijim granama historiografije, vjerojatno zato što se pretpostavlja da su, za razliku od državnika ili osvajača, kada je riječ o “filozofima prirode” njihov karakter i osobnost nevažni. Pa ipak, svi kozmološki sustavi od pitagorejaca do Kopernika, Descartesa i Eddingtona odražavaju nesvjesne predrasude, i filozofska pa čak i politička uvjerenja njihovih autora.

Napredak znanosti općenito se promatra kao jasno racionalno napredovanje po ravnoj uzlaznoj crti: ustvari, ono je išlo cik-cak tijekom, ponekad još plahovitije nego evolucija političke misli. Osobito se, pak, povijest teorija o kozmosu može bez pretjerivanja nazvati poviješću kolektivnih opsesija i kontroliranih ludisti, a način na koji je došlo do nekih od najvažnijih individualnih otkrića, više podsjeća na mjesečarenja nego na nekakav elektronički um.

Moja je ambicija bila ovu tešku temu učiniti pristupačnom običnom čitatelju, no nadam se da će studenti koji su upoznati s temom također naći na ovim stranicama neke nove informacije. To se uglavnom odnosi na Johannesa Keplera čija djela, dnevnici i korespondencija do danas nisu bili dostupni, a također ne postoji ni ozbiljna biografija na engleskome jeziku. Kepler je, međutim, jedan od malobrojnih genija koji omogućuje čovjeku da slijedi, korak po korak, mukotrpan put koji ga je doveo do njegovih otkrića i da doista izbliza vidi, kao u usporenom filmu, kratki bljesak kreativnog akta. U skladu s tim Kepler zauzima ključno mjesto u ovoj priči.

Kopernikov magnum opus, “O okretanju nebeskih sfera”, također je trebao čekati sve do 1952.g. svoj prvi prijevod na engleski jezik – što možda objašnjava stanovite neobične nesporazume oko njegova dijela, a koji su zajednički praktički svim autoritetima koji su pisali o toj temi i koja sam ja ovdje pokušao ispraviti.
Čitatelja koji ima znanstvenu izobrazbu molim za razumijevanje oko objašnjenja koja bi mu se mogla činiti kao uvreda njegovom intelektu. Tako dugo dok naš obrazovni sustav održava stanje hladnoga rata između prirodnih i društvenih znanosti, tu neugodnu situaciju nemoguće je izbjeći.

Značajan korak u smjeru okončanja tog hladnog rata bilo je djelo profesora Herberta Butterfielda “Origins of Modern Science”, objavljeno 1949. godine. To djelo, osim što je duboko i izvrsno samo po sebi, dojmilo me se činjenicom što se jedan profesor suvremene povijesti na Sveučilištu u Cambridgeu upustio u istraživanje srednjovjekovne znanosti i uhvatio se zadaće tako velikog premošćenja dvaju razdoblja. Možda su u ovom vremenu specijalista krajnje potrebni takvi kreativni prijestupnici. S tim uvjerenjem upravo sam i zamolio profesora Butterfielda za kratki uvod u ovaj moj prijestupnički pothvat. Iskrenu zahvalnost dugujem profesoru Maxu Casparu iz Münchena i knjižničarskom savjetniku dr. Franzu Hammeru iz Stuttgarta, za pomoć i savjet o Johannesu Kepleru; dr. Marjorie Grene za njenu pomoć u srednjovjekovnim latinskim izvorima i mnogim drugim problemima; profesoru Zdeneku Kopalu sa Sveučilišta u Manchesteru za recenziju teksta; profesoru Alexandru Koyréu sa Sorbonne i profesoru Ernstu Zinneru iz Bamberga, za podatke navedene u bilješkama; profesoru Michaelu Polanyiju za naklono zanimanje i ohrabrenje; te najzad gđici Cynthiji Jefferies za njeno neizmjerno strpljivo prepisivanje i probne otiske knjige.

https://pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js

mjesecarenja_naslovnica

2 komentara

3 03 2020
Sleepwalkers | Eneagram iz ponude

[…] MJESEČARENJA Arthura Koestlera […]

7 03 2020
eneagram

Knjiga kao horizont, kao svjedočanstvo i neupitni dokaz: Ptolomejeve su tabele i danas više nego aktualne u astro-istraživanjima bliskog i dubokog svemira. Ova svemirska knjiga donosi nedvosmisleni odgovor: Zemlja je ujedno ravna i zakrivljena, ovisno o kutu gledanja i poziciji sa koje promatramo ❤

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s




%d blogeri kao ovaj: